четвртак, март 28, 2024
NaslovnaZANIMLJIVOSTLJUBILA MAGARCA, A NIJE HTELA MENE

LJUBILA MAGARCA, A NIJE HTELA MENE

Kroz oblak prašine na krivini pod Šarganom izbiše juče dve Parižanke.
Ovako stajlingovane, taman posla uparene, nikad ne bi prošle Jelisejskim poljima! Ali nije Mokra Gora, koju ostaviše za sobom, Šanzelize.
– Ja sam Stefani Mejver, medicinska sestra iz Pariza. Hodočasnica sam, krenula sam u Jerusalim. A ovo je Lišnjak – pruži mi ruku strankinja, a onom drugom upre u saputnika da me upozna.
Francuski znam toliko da shvatim da je Lišnjak magare, pa nije morala detaljnije da mi ga predstavlja. Ipak loše parlam da razumem da li je Lišnjak muško ili žensko. Po teretu koji visi o samaru rek’o bi’ da je Lišnjak monsije. Po tovaru koji ne nosi ispod stomaka – ipak je madam.
Iz Grada svetlosti u Sveti grad pošle njih dve…
– Inspirisana simbolikom Isusovog ulaska u Jerusalim na magarcu, krenula sam iz Pariza još 20. decembra. Vernica sam, uvek sam maštala da pođem na ovakvo hodočašće. Naporno je ali spremna sam na izazove. Ako bude po planu u Jerusalim stižemo početkom avgusta – priča mi Parižanka.
Ko bi rek’o da Šaragnom praši francusko magare? Govedo k’o govedo! Sad da ga nađeš da pase u jaruzi, e šipak da provališ da je stransko.
Iza Stefani i Lišnjak je tri meseca pešačenja. Tabanale preko Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne. Na Dobrunu „pade“ i srpska granica.
Na Šarganu nigde putokaz za Jerusalim, ali Stefani zna maršutu – preko Bugarske, Turske, Sirije, Jordana, do Izraela.
– Prelazimo dvadeset kilometara dnevno. Predveče u nekom naselju objasnim ljudima, pitam da me primili na konačište. Ako neće da me puste u kuću, dozvole da razapnem šator u dvorištu. Zamolim za malo sena da Lišnjak obradujem večerom, – u jednom dahu mi veli Stefani.
Šarm devojke, dame, ostavila je kući. Poprimila miris klempave saputnice.
Magarici podarila jabuku, a ona, tužna, taj dar zagrizla, pa moljivo pogledalo gazdaricu i zarzalo.
Znam pomalo i magarećeg; Lišnjak pita „Eda li kraja ovoj golgoti?“
Priča Stefani da je pre neku noć preko Romanije upala u snežnu mećavu i da su je iz bespuća izvukli putari.
– Tu su odeća, obuća, lekovi, hrana, mape, pribor za ličnu higijenu, knjige, biblija. Sama sam sebi i vodič, lekar, kuvar, – shvatila je moj pogled na uprćeni ranac i tovar nad bisagama ušate životinje.
Poljubi je u čelo, pa povuče ular.
Sad, ne sreće se Parižanka svaki dan, još na domaćem terenu. A o francuskom poljupcu je i film snimljen…
Na meni Novi Pazar fashion, mada ni nju nije obukao Dior. Nisam Iv Montan, ali ni ona Simon Sinjore.
Igram na kartu da se zaželela muškog društva. Sad il’ nikad!
– Da li bi htela… Ako mogu da zamolim za jedan… U obraz! Praksa je kog Srba da se s gostom izljubimo, – na finjaka hoću da izmamim cmok.
Pa da posle pričam da me…
– Ne, nikako – ošinu me k’o maljem po glavi.
Ipak – nikad.
Gde pitah! Ljubi magarca a neće mene. I Lišnjak me podjebljivo gleda.
– Hodočasnik treba da prođe kroz muke i da se odriče svih zadovoljstava. U svakoj drugoj situaciji poljubila bih te rado, – objasni mi Stefani.
Sad mi lakše… Mogu da pričam da je Francuskinja htela, ali … Sprdaće se – „ljubila je magarca a nije htela tebe“.
V.Lojanica

Фотографија корисника Vladimir Lojanica

PROČITAJTE
spot_img
spot_img

POPULARNO

KOMENTAR